Sjena u rudniku

          U rudnik

Urlik divlje zvijeri zapara kroz noć i na tren ubrza srce Matticusa Nemetha. Brdovito travnato područje sve do slanog jezera nalazilo mu se iza leđa, dok je licem bio okrenut prema mračnom oknu koje je nekad bilo ulaz u rudnik. Govorilo se da je rudnik zle kobi, da donosi nesreću svakom tko uđe u njega, da je uklet, čak i da se kopanjem došlo do samo pakla. Prva nesreća se dogodila prije dvanaest godina nakon obilnih kiša uslijed kojih se urušio ulaz u rudnik. Nekolicina rudara je poginulo, a na desetke ih je ostalo zarobljeno u dubini rudnika. Kada se spasilačka ekipa probila kroz naslage zemlje i kamenja pronašli su sve rudare mrtve. Govorilo se da ih je otrovao tajanstveni zemljin plin, druga verzija je bila da su svi imali teške tjelesne ozljede zadobivene tupim hladnim oružjem, dok je službeno bilo objavljeno da su svi poginuli u odronu zemlje. Sljedeća nesreća dogodila se nedavno, prošlo je tek proljeće i dio ljeta. Govorilo se o sabotaži i o podmetnutoj eksploziji koja je opet odnijela rudarske živote. Rudarski ceh je podvukao crtu i zaključio da obnova opreme i ponovno pokretanje iskapanja željeza neisplativ projekt. I prije eksplozije rudu su sve teže nalazili, a nakon eksplozije još je teže bilo pronaći radnu snagu spremnu na radu u rudniku koji je dobio status ukletog. Od tada rudnik leži napušten u podnožju snježnih planina Himalaje. Nije bilo informacija ako su izvangradski nomadi, plemena, zajednice ili neki drugi stanovnici pustoši preuzeli rudnik. Bio je samo točka na zemljovidu kao i sve preostalo što se nalazilo izvan gradova.

Matticus pogleda na sat koji se nalazio u malom prednjem džepu kožnog smeđeg prsluka i povezan srebrnim lancem za prsluk. Iako su mu oči bile priviknute na noć, jedva je uspio odrediti položaj kazaljki. Bilo su dvije minute do ponoći.

„Savršeno vrijeme za ulazak u napušteni rudnik.“ Kiselo se nasmije sam sebi u bradu. Desnom rukom provjeri produženi i pojačani revolver na bedru, odmah zatim jednoručni mač na leđima. Sve je bilo na svom mjestu. Sa ruksaka na leđima izvadi rudarsku kacigu, namjesti mali mehanizam na čelu kacige za pretvorbu mehaničke energije u svjetlosnu i krene prema ulaznu.

„Nadam se samo da nema uljeza unutra i da je sve kako je opisala gospođa Kovacs.“

S prvim korakom u mračno okno osjetio je vlagu i težak zrak, a temperatura se odmah snizila za nekoliko stupnjeva. Iako je unutra bilo hladnije nego vani u ljetnoj planinskoj noći, Matticus se počeo više znojiti i sa svakim opreznim korakom ono malo noćnog blijedog svijetla od mjeseca i zvijezda što je dolazilo od ulaza nestalo je. Okružila ga je samo tama i da nije bilo svijetla na kacigi teško da bi mogao vidjeti ruku ispred lica.

Nestali su i zvukovi, odnosno promijenili su se i postali nestvarni, gotovo tuđinski. U takvome mraku osjetila su mu se izoštrila i mogao je čuti zvukove koje u normalnim uvjetima ne bi primjećivao. Povremena kap vode pala bi u lokvu na blatnjavom podu negdje dublje u rudniku. Miš ili neka druga slična životinja protrčala bi mu blizu nogu, šum neobično tih, možda od strujanja zraka ili odronjavanja prašine i mrvica zemlje bio je stalo prisutan, kao da je rudnik živ i diše.

Još nekoliko desetaka metara i generator za struju bi se trebao nalaziti na lijevoj strani, točno na ulazu u skladište. Prostor koji je služio za skladištenje alata i materijala za iskapanje. Čuvale su se tu lopate, krampovi, bušilice, rezervni dijelovi za mehanizaciju, rezervna radna odjeće, kacige, čizme i sve drugo što je bilo potrebno rudarima za rad. Sada su se tu nalazili samo ostaci, potrgani i istrošeni alati i oprema.

Nastavno na skladište nalazio se prostor za odmor veličine gradske pivnice. Masivni drveni stolovi i klupe koje su ih okruživale još uvijek su bili na svojim mjestima, ali prljavi, prašnjavi i s unutrašnjih strana ukrašeni paučinom. Kroz ventilacijske cijevi blago je dopirao svježi zrak. Nekada je ova prostorija bila srce rudnika. Od tuda se kretalo na rudarenje, ali i završavala smjena prije izlaska na površinu. Sada je bila sablasno prazna i tiha.

Matticus je pronašao generator, zapravo bilo ga je nemoguće promašiti. Veliki metalni stroj na naftu koji je pretvarao toplinsku energiju u električnu. Bio je dobro očuvan i u funkcionalnom stanju, a u rezervoaru je bilo još prilično nafte.

„Baš neobično da nije rastavljen i odnesen s ostalom opremom? Možda još netko posjećuje rudnik.“ – zapita se Matticus i svijetlom s kacige započne pretraživati metalnu površinu generatora. Mjerači, ventili, kazaljke otkrivalo je svijetlo na kacigi, a negdje na samoj sredini generatora ugledao je tri sklopke koje su bile jasno označene da se njima generator stavlja u rad. U trenutku kada je želio spustiti prvu sklopku, osjetio je nečije prisustvo iza leđa, u mraku. Znojna koža mu se naježila, a srce ubrzalo ritam. Adrenalin je galopirao tijelom, ali je ostao smiren kako ne bio pokazao uljezu da je otkriven. Oprezno rukom je spustio prvu sklopku. Generator se trgnuo. Analizirao je situaciju ... ako se sada okrenem i zapucam u mraku mala je mogućnost da ću pogoditi napadača, možda ih je više. Spustit ću preostale dvije sklopke, nadati se barem malom svijetlu, da je barem jedna sijalica ostala čitava na stropu i uzdati se u svoju brzinu – odluči Matticus.

Počeo je spuštati drugu sklopku, a osjećaj da je netko tu bio je još jači. Kao da je neka neobična sijena prošla kroz njegovo tijelo i na trenutak zastala. U tome dijelu sekunde kada je bio spojen s njome vidio je slike duboko u svijesti, kao da sanja. Vidio je eksploziju u rudniku, vidio je razloge, krivca i mjesto gdje je poginuo onaj kome je sijena pripadala.

Spustio je i drugu sklopku, a osjećaj sablasne prisutnosti je nestao, naglo kao što se i pojavio. Generator je još jače zavibrirao i prvi ispušni plinovi su krenuli odvodnim cijevima prema površini. Matticus nije bio siguran što se točno dogodilo, samo je želio pokrenuti zadnju sklopku i nadati se svijetlu. Čvrsto je stisnuo ručku sklopke i spustio je prema dole u položaj rada. Generator je odgovorio s još malo vibracija i ubrzo je prva žarulja na stropu nekoliko metara dublje u rudniku obasjala tamu. Djelić sekunde kasnije javila se druga preživjela žarulja, pa treća, možda i četvrta i peta negdje dublje u rudniku, ali to nije mogao vidjeti.

„Da vidimo koja nas je ptica došla posjetiti, ruke u zrak i polagano se okreni.“ – promukli muški glas iznenadi Matticusa. Poslušao je zapovijed i učinio kako mu je naređeno. Okrećući se mozak mu je opet analizirao situaciju, gdje je pogriješio, tko su napadači i kako pobijediti.

„Polako.“ Ponovno upozori promukli glas.

Kada se okrenu licem prema glasu, ugledao je trojicu napadača, sviju naoružanih, oružja usmjerenih u Matticusova prsa. Prvi iz družine je očito bio vođa, stariji gospodin sa šeširom cilindrom na glavi. Zalisci su mu bili njegovani i brižno usmjereni niže prema licu i spojeni s brkovima. Kožni crni kaput sezao mu je do koljena. Prsluk je također bio crn, kao i kravata, a košulja zelene boje. Sve je bilo na svome mjestu, kombinirano sa stilom i ukusom „Bio bi simpatičan, bez uperenog revolvera u mene.“ – pomisli Matticus.

Drugi iz družine je bio gospodin u srednjim godinama i elegantnom terenskom odijelu, pomno odabranom za ovu priliku. Bez sumnje gradski čovjek koji je napokon mogao obući svoju radnu terensku odjeću. Ona se sastojala od kariranog vunenog kaputa, karirane kape i hlača od istog materijala. Prsluk, košulja i visoke čizme bile su svijetlo smeđi. Pištolj u ruci izgledao je pomalo nespretno i Matticusu procijeni da nije iskusan strijelac. „Njega napadam zadnjeg.“ – prvi planovi počeli su se stvarati u Matticusovoj glavi.

Treći je bio opaki tip. Za glavu viši od prethodne dvojice, ali i od Matticusa. Uspravno držanje, široka ramena, šaka krupnih i kvrgavih poput komada stijena. Dominantnu figuru krasilo je naoružanje koje se sastojalo od pištolja na boku i puške u rukama koja je bila spojena kablom na neobičnu napravom na leđima. Vrlo očito da je njegova uloga bila zaštita i pratnja. Nosio je smeđu kožnu jaknu s krznom oko vrata.

„Otkopčaj opasač i spusti ga na pod. Bez naglih pokreta.“ – naređenja su se nastavljala. Matticus posluša i spusti opasač pored nogu.

„I mač molit ću lijepo.“ Maticcus ga skine s leđa i nasloni ga uspravnog na zid pored generator i sada se mač nalazio svega nekoliko desetaka centimetara od njegove desne ruke. Zatim napravi mali korak prema napadačima kao bi smanjio sumnju za kontra napadom i dao im lažni znak podčinjenosti i prepuštanju na milost. Kako se primaknuo bliže gospodin s cilindrom jasnije je vidio znak na Matticusovom ramenu.

„Uistinu smo svakoga mogli očekivati u ovoj zabiti, ali Semingtonov agent je potpuno iznenađenje. Gorim od znatiželje, recite nam gospodine Semingtonov agent, što radite tu?“

„Ovdje sam na zadatku...“ – odgovori Matticus, ali ga prekinu usred rečenice.

„Naravno da ste na zadatku, Semingtonovi prokleti agenti su uvijek na zadatku, što bi drugo dovraga radili. Da pojasnim, želimo znati vaše ime, što tražite u napuštenom rudniku i dalekom Tibetu i tko vas je angažirao na zadatak.“

„Moje ime je Matticus Nemeth.“ – kratko odgovori. Znao je da neće pucati u njega dokle će imati informacije koje ih zanimaju. Morati će odgovore davati što sporije, istodobno izvlačeći njihove odgovore i čekati pravi trenutak za napad.

„Da, Semingtonov sam agent. Volio bih da se i vi meni predstavite, onda ću nastaviti.“

„Šefe, a da ja njega odmah upucam?“ – javio se onaj visoki i opaki tip, te se nadao potvrdnom odgovoru.

„Čekaj Olio, prepustit ću ti taj užitak kasnije, znaš da moramo znati ono što on zna.“ – reče gospodin s cilindrom.

„Kako želite gospodine Nemeth, što više znate o nama to su vam razlozi da ostanete živi sve manji, vaš izbor.“

„Moje ime je Klaus Penn i tu sam u ime rudarskog ceha Željezno grlo koji je obavljao iskapanja... do nesreće koje se dogodila. Moj partner Timian Tabar je uvaženi arheolog i profesor.“ – reče i pokaže glavom prema gospodinu u terenskom odijelu.

„I ovaj momak koji vas silno želi upucati je Olio, možemo ga nazvati našim stručnjakom za sigurnost.“ – glavom i očima pokaže u smjeru gorostasa koji se nervozno premještao s noge na nogu. Očito se nije ugodno osjećao dole u rudniku i jedva čeka da završe s uljezom i napuste podzemlje. 

„Izvolite, sada se vi na redu, tko je angažirao Semingtonovog agenta i što tražite usred noći, u napuštenom rudniku daleko od civilizacije. Nemojte samo reći da ste se zalutali i sakrili se od medvjeda. Za takav bezobrazluk odgovor je metak.“

Matticus je priželjkivao igru pitanja i odgovora kako bi dobio na vremenu i dočekao pravi trenutak za napad. Jedino će morati dati lažni odgovor, jer Semingtonovi agenti nikada ne odaju poslodavca. Tajnost je jedno od važnih pravila slavne detektivske agencije i svaki samostalni agent poput Matticusa dužan je poštivati ustav agencije. Napadači to sigurno znaju i morat će ih uvjeriti u varku.

„Ovdje sam da bi istražio uzrok nesreće, kao neovisna strana. Naš klijent želi da dobro pretražim mjesto eksplozije jer sumnjaju da je bomba podmetnuta kako bi se nešto prikrilo.“ – reče Matticus oprezno očekujući reakciju hoće li mu povjerovati.

„Nakon toliko mjeseci netko opet šalje njuškala i zabada nos tamo gdje mu nije mjesto. U redu, recimo da smo povjerovali u priču.“ – reče razočarano Klaus Penn pogledom tražeći dvojicu prijatelja. „Tko je klijent koji vas je unajmio, nemojte samo reći osiguravajuća kompanija, mogao bih se ozbiljno naljutiti.“

„To je već drugo pitanja, sada ste vi na redu. Što radite ovdje u napuštenom rudniku?“ – odgovori pitanjem Matticus, te se blago približi maču koji je i dalje stajao naslonjen na zid.

Situacija je postala napetija i napadači su polako gubili strpljenje, naročito Klaus Penn i Olio dok se Timian Tabar držao hladno i nije odavao emocije, šutio je i koncentrirano pratio situaciju, spreman da zapuca. Da ispred njih ne stoji Semingtonov agent sigurno bi već ubili uljeza. Reputacija slavne detektivske agencije je činila svoje, poznato je da Semington svoje neprijatelje progoni i do samog pakla.

 „Imamo kamp nekoliko kilometara dalje i tu smo sa Timianovim timom arheologa. Prilikom iskapanja u rudniku otkrili smo tragove civilizacije koja je postojala ovdje davno prije udara asteroida koji je promijenio naš svijet. Spremali smo se na spavanje kada smo ugledali dirižabl kako leti prema rudniku i koji te je iskrcao.“ – reče Klaus Penn i ispruži ruku s pištoljem prema Matticusovoj glavi. 

„Govori, tko te je unajmio, imaš pet sekundi da propjevaš.“ Prijetnja je bila vrlo ozbiljna, ali Matticus je osjetio nešto drugo osim straha, panike i adrenalina zbog uperenog pištolja spremnog na pucanj. Osjetio je opet nepoznato prisustvo u tijelu i glas u glavi „svijetlo, spreman“ i djelić sekunde poslije jedna od žarulja iznad njihovih glava je prsnula i s njome je nestalo dio svjetla. Iznenađeni pogledi su automatski pogledali gore prema zvuku, ali ne i Matticusu. Kratko odvlačenje pažnje bilo mu je dovoljno da dohvati mač. Spretnim, uvježbanim, tisuće puta ponovljenim pokretom izvuče ga iz korica i u istom zamahu dohvati vrat visokog Olia. Krv poteče iz razvaljenog gorostasovog grla, a tijelo se sruši na blatnjavi pod rudnika. U trenutku kada se spremao zadati udarac u sljedeću metu, rudnikom odjekne pucanj, a Klaus Penn padne mrtav. Metak mu je učinio rupu pored lijevog oko.

„Stani, na istoj smo strani.“ - vikne Timian Tabar i držeći uperen pištolj iz kojega se još dimilo prema Matticusovim prsima. Matticus se ukipi, spusti ruke iz napadačkog položaja, ali i dalje držeći mač.

„Uvjeravam te, odličan sam strijelac, ali ne želim ti nauditi. Naprotiv, želim da obojica izađemo živi iz rudnika i zaboravimo što se ovdje dogodilo.“ – nastavi Timian. „ I ja sam na zadatku, a on je uvjeriti rudarski ceh da ovdje nema ništa zanimljivog i da povuku arheološku ekipu, a to s njih dvojicom nije bilo moguće.“ - reče pokazujući bradom prema mrtvim tijelima njegovih bivših drugova.

A meni je izgledao kao da bi radije pištoljem čaj promiješao.

„Priznajem da mi nije u potpunosti jasna slika ovog događaja, ne razumijem tko ste u stvari vi gospodine Tabar? – upita Matticus i slegne ramenima. „Zar niste i vi iz rudarskog ceha?“

„Klaus me je dobro predstavio, arheolog sam Timian Tabar. Mene i moju ekipu, još ih je četvero u kompu, rudarski ceh je angažirao da istražimo što su to otkrili u rudniku prilikom iskapanja, ali i u okolici.

„A eksplozija, da li je to vaše djelo?“

„Ne, eksplozija je također djelo rudarskog ceha. Jednostavno željeli su se riješiti svih tragove otkrića. Pohlepa je odigrala svoju ulogu. Prema globalnom rudarskom pravu, ako se dogodi slučajno otkriće bilo čega, na primjer, zlata, nafte, srebra, dijamanata i naravno artefakata iz doba prije kataklizme, profit i sva prava dijele se na sve članove rudarske ekipe koja je sudjelovala u iskapanju.“ – odgovori Timijan i nastavi. „Da pojasnim, Klaus je bio prvi šef rudnika i sljedeći uputstva ceha, ubio je glavnog inženjera iskapanja koji je silno želio eventualno bogatstvo međusobno podijeliti, te podmetnuo eksploziju da prikrije dokaze. Rudnik je ionako postajao neprofitabilan i ceh je prekinuo službena iskapanja i nastavio tajno istraživanje nalazišta, sa mnom i mojom ekipom.“

Na trenutak je zavladala neugodna tišina, a njih dvoje su i dalje gledali jedan drugome u oči. Hladni znoj već im je natopio unutrašnju odjeću, a pluća im čeznula za svježim zrakom. Matticusom sat u prsluku nježno zavibrira dva puta dajući znak da je dva sata ujutro. Već je dva sata u rudniku i iako je preostalo još toliko do povratka dirižabla zaželio je što prije doći do mjesta sastanka i odmoriti.

„Slijedite me, pokazat ću vam po što sam došao.“ Reče i zaputi se dublje u rudnik. Matticusu su opet u glavi bljesnule slike kao i prvi puta kada ga je nepoznata sijena dodirnula. Iako nije poznavao rudnik, hodao je fokusirano s ciljem. Točno je znao kamo ide jer ga je na neki natprirodan način sijena vodila sve dublje i dublje. „ Još malo i stigli smo.“ – ohrabri Timijana koji ga je šutke, oprezno, ali uz znatiželju slijedio. Svijetla je uskoro nestalo jer su sve žarulje na stropnoj žici bile uništene. Tu se dogodila eksplozija. Tragovi su bili jasno vidljivi na slabom svijetlu iz Matticusove kacige. I Timijan je upalio ručnu svjetiljku. Napola urušen na lijevoj strani nalazio se uski prolaz u sporedno rudarsko okno koje je bilo davno iscrpljeno i zaboravljeno. Nekoliko desetaka metara dublje iza prvog blago zavoja Matticus ugleda leš u raspadnutom stanju. Oštar miris vlage, zemlje i truleži zapara mu pluća. Duboko udahne i čučne pored leša pretražujući mu lijevu ruku. Timijan je iznenađeno, raširenih očiju i uzdignutih obrva promatrao prelazeći snopom svjetlosti po lešu, kao da želi prepoznati tko je to nekoć bio.

„Gotovo.“ – reče Matticus, uspravi se i krene prema izlazu.

Kada su izašli iz rudnika vani je još bila noć. Prohladna planinska ljetna noć koju je krasio jasni mjesec i bezbroj zvijezda na nebu. Timian je željno zapalio cigaretu i rekao. „To je to, po to je došao Semingtonov agenta, svijet se uistinu promijenio poslije kataklizme?“

„Zašto ne, dobro je plaćeno. Pa zar nije bilo i opasno, da nije bilo vas, možda bih i ja okončao u rudniku.“ – odgovori Matticus i nastavi.

„A tko ste vi uistinu Timiante Tabar?“

„Velika Bijela Loža.“ – odgovori i nestane u noći.

Matticus je još neko vrijeme gledao u smjeru u kojem je nestao tajanstveni gospodin, a onda se okrene i zaputi prema mjestu sastanka s dirižablom. Putem se prisjećao što je znao o Velikoj Bijeloj Loži i počne slagati mozaik. Radi se o tajnom društvu koje je opsjednuto pronalaskom mističnog kraljevstva Šambale. „Da, nalazimo se u podnožju Himalaje, a prema vjerovanju Velike Bijele Lože Šambala se nalazi tu u Tibetu.“ – razmišljao je. Šambala je mjesto mira, sreće, harmonije, ali i mjesto velike moći. Kada se svijet nađe pred uništenjem, ratovima, apokalipsi, Šambalina moć će vratiti svijet u zlatno doba harmonije i nirvane. Ali prema vjerovanjima u Šambali se nalazi ulaz u podzemno kraljevstvo Agartu, koja ima negativnu i zlu moć. Onaj tko uspije kontrolirati Agartu vladat će svijetom.

Zar je moguće da su u rudniku tražili ulaz u Argatu ili su našli tragove Šambale? – upita sam sebe, te si ponudi i odgovor. Očito ne, sigurno naš susret ne bi završio ovako mirno i napola prijateljski.

Gospođa Kovacs

           
Dnevna soba gospođe Kovacs je pravi primjer rastrošnosti višeg staleža. Raskošne slike krasile su zidove, kristalni luster osvjetljavao je drveni izrezbareni stol kojeg su okružile dvije udobne fotelje i kauč na zlatno bijele pruge. Kroz polu otvorene prozore dopirao je žamor grada Praga 2. Matticus je sijedio na fotelji, te se blago osmjehnuo batleru koji mu je donio džin tonik kojeg je poželio. Samo jedna kocka leda, savršeno. Gospođa Kovač je bila dama u pedesetim godinama, sijedila je preko puta Matticusa spretno držeći šalicu vrućeg čaja ispred brade. Držanje joj je bilo uspravno i savršeno, a leđa ravna.

„Da li je bilo neočekivanih problema u pronalasku vjenčanog prstena mog pokojnog muža?“ – upita i otpije sitan gutljaj.

„Glavno da je uspomena na pokojnika u važim rukama.“ – odgovori Matticus ne želeći otkrivati previše detalja.

„Kada sam čula da se vraćate obavljenog zadatka ostatak novaca uplaćen je na vaš račun. Hvala vam, uistinu ste najbolji. Znate gospodine Nemeth ... malo mi je neobično ovo izreći jer osobi mojega društvenog statusa nije mudro tvrditi kako je dobila poruku od pokojnog muža. Rekli bi u zajednici da sam slaba, poludjela, da ne mogu preboljeti smrt voljenog supruga. U najmanju ruku da haluciniram i da mi je potrebna stručna pomoć. Stečeni ugled bi mi se prilično srozao. Tako funkcionira aristokracija.“ – reče te se blago nagne prema Matticusu i nastavi. „Nema tu iskrenog prijateljstva, svi se međusobno ljubimo u guzice iz interesa. Dozvolite mi malo slobode u govoru.“

 „Znate i sami, nakon kataklizme i zaraze koja je opustošila svijet, vlasti u gradovima ne dozvoljavaju dovoženje mrtvih tijela radi humane sahrane, zato mi je ovaj prsten vrlo važna uspomena.“ – nadoveže se na svoj kratki monolog.

„Vrlo dobro vas razumijem, Semingtonovi agenti.....“

„Zato sam se obratila baš vam gospodine Matticus.“ – prekine ga pomalo nepristojno. „Na glasu ste kao istražitelj koji se specijalizirao za neobične slučajeve.“

„Agenata sa Semingtonovom licencom ima širom svijeta, a izgleda da sam se ja pronašao u neobičnim i misterioznim slučajevima, ili oni pronalaze mene.“ – reče i otpije gutljaj džin tonika. 

„Kada ste mi predložili zadatak i upoznali me sa svim pojedinostima, nisam povjerovao u onaj dio da ste komunicirali s pokojnim mužem. No, u rudniku sam doživio trenutak zbog kojeg vam sada vjerujem u potpunosti.“

Matticus pogleda na zidni sat, ispije džin tonik do kraja, te polagano ustane i stavi crni šešir na glavu u želji da se oproste i krene prema željezničkoj postaji kako bi stigao na Crnog diva* za Veronu. Gospođa Kovacs ga je slijedila pogledom, odloži čaj te i ona ustane.

„Imam još jednu vijest za vas i nadam se da će te je držati radosnom. Ubojica vašeg muža je mrtav, tijelo mu je također u rudniku.“ – reče Matticus.

Gospođa Kovacs ga je trenutak šutke gledala i onda odlučno reče. „Neću pitati tko ga je ubio i kako, samo ne želim da taj šupak počiva na istome mjestu gdje i moj muž, proklet da je. Matticuse želim da se vratite i izbacite njegovo tijelo što dalje od moga muža. Imat ćete duplu dnevnicu i sve troškove plaćene.“

E budalo jedna. -  reče sam sebi u mislima.

*****

 Kronika Matticusa Nemetha.

*Crni div – vrsta gigantskog parno – solarnog oklopljenog vlaka visine do pet metara koji prometuje između pojedinih većih gradova.